Ivan Ljubičić rođen je 19. ožujka 1979.u Banja Luci kao drugo dijete u obitelji oca Marka, majke Hazire i tri godine starijeg brata Vladana.Upravo u krugu obitelji donesena je odluka o bavljenju tenisom. U ljeto 1988. godine, za školskih praznika, otac Marko je smatrao da je vrijeme da se sinovi počnu baviti sportom. Stariji brat Vladan se odmah odlučio za nogomet, a Ivan za - tenis. Nimalo slučajno, na televiziji se prenosio Wimbledon. Ivan je tako počeo trenirati s devet godina, a jedan od velikih uzora i razloga za početak bio je Stefan Edberg. Prve teniske korake Ivan je načinio u klubu "Mladen Stojanović" u Banja Luci, pod paskom svojih prvih trenera Vojina Sukala i Fahret Bahtijarevića. Kao i svi početnici, Ivan je krenuo s radom u grupi. Brzo je učio i napredovao, pa je time pokrio relativno kasniji početak druženja s tenisom. Ubrzo su krenule prve privatne "štunde", a prvi naslov stiže upravo u rodnom gradu, gdje je Ivan osvojio turnir tenisača do 12 godina uz jednu zanimljivost. Zbog zanoktice morao je držati reket s četiri prsta. Prvi pehar osvojen je 1990. godine u Prijedoru, na prvenstvu BiH, gdje je igrao završnicu, u kojoj je izgubio od Mirka Pehara, ljutog protivnika u ranim danima karijere. Prvi rezultat međunarodnog karaktera ostvaren je u Beogradu, Ivan je postao pobjednik "Rucanor Cupa", zaradivši 1.500 DM. Bila je to prva Ivanova zarada na turnirima. Utrošena je na zlatni lančić, koji je za uspomenu zasjao oko njegovoga vrata.
Obitelj je 1996. godine doživjela još jedno preseljenje, iz Rijeke u Zagreb, u koji dolazi i Ivan i postaje član "Mladosti", gdje mu je je trener bio Neven Hodalić. Na juniorskim ITF turnirima sve je više uspjeha, Ivan osvaja naslov u Prattu, a potom postiže svoj najveći juniorski uspjeh, igra finale Wimbledona u kojem je poražen od Bjelorusa Volčkova. Titula na velikom juniorskom turniru "Eddie Harre" u Miamiju, u predvečerje "Orange Bowla", te polufinale Australian Opena 1997. godine, zajedno sa svim prijašnjim uspjesima, donose mu mjesto drugoga juniora svijeta. Nije samo HTS pomogao u financiranju juniorskih turnira, javio se i "Pro Serve", koji je Ivanu dao određenu svotu novca koju je kasnije trebalo vratiti. Nakon Rijeke - Italija, nakon Zagreba - Italija. U proljeće 1997. godine uspostavljeni su prvi kontakti s Riccardom Piattijem. Ivan je počeo raditi s talijanskim trenerom, čije je okruženje imalo veliki utjecaj na razvoj Ivanove igre. Naime, Piatti je trenirao nekoliko ponajboljih talijanskih tenisača poput Renza Furlana, Stefana Pescosolida, Christiana Carattija i Omara Camporesea. Ivan i još dva talijanska igrača u "momčadi", takav je bio prvi dogovor. Ivanu nije smetao, jer Piatti je jedan od najpriznatijih talijanskih teniskih stručnjaka, koji je trenirao gotovo sve najbolje talijanske igrače devedesetih. Od listopada 1997. Piatti se potpuno posvetio Ivanu. Imao je dovoljno razloga, recimo challenger u Zagrebu... Nakon predaje u četvrtfinalu juniorskog Roland Garrosa zbog bolesti, Ivan se vraća u Zagreb i na turniru nagradnoga fonda od sto tisuća dolara, dolazi do - finala. U završnici Ivan gubi od Alberta Berasateguija, koji je tada bio 15. igrač svijeta. Ivan tu godinu završava kao 289. igrač svijeta. Godina 1998. bila je teška za Ivana, igrao je satelite i manje challengere. Osvojio je svoj prvi i jedini satelit u životu, u Dalmaciji, godinu završio na 293. mjestu, ali nešto nije štimalo. - Nisam shvatio što Riccardo traži od mene. Do tada sam igrao na instinkt i bilo je dobro. No, Riccardo me počeo učiti neka teniska pravila za koje nisam znao - kaže Ivan. - Završio sam godinu niže nego prethodnu. Nije bilo panike, samo razočaranje. Znao sam da je problem samo u meni.
- Kafeljnikov je tada bio drugi tenisač svijeta i nisam imao ništa za izgubiti. Tada su još postojali bonus bodovi, posije Monte Carla načinio sam veliki skok - kaže Ivan. - Najteže je od otprilike 150. mjesta ući među sto najboljih, a ja sam, nakon polufinala Umaga, u kojem sam izgubio od Magnusa Normana, godinu završio na 77. mjestu. U 2000. godini Ivan je odigrao dva polufinala (Sydney i Bastad), te tri četvrtfinala ATP turnira (Marseille, Kopenhagen i Brighton), ali za najveći uspjeh sezone smatra treće kolo olimpijskog turnira. Kao i za svakog drugog sportaša, tako i za Ivana to natjecanje ima posebnu draž i posebno značenje, te željno i očekuje nastup u Ateni 2004. godine. Opet Francuska. Nije Besancon, ali nije daleko. Lyon. U tom gradu Ivan osvaruje najveći uspjeh u dosadašnjoj karijeri, osvaja 800.000 dolara vrijedan ATP turnir. Na putu do naslova Ivan je pobijedio Gustava Kuertena, Gastona Gaudija, Marata Safina i na kraju Younesa El Aynaouija. Nakon Lyona Ivan je prvi put ušao među 30 najboljih tenisača svijeta, osvanuo je u ponedjeljak, dan kasnije, na 29. mjestu. Godinu je Ivan završio na 37. mjestu, nakon što je Lyonu dodao još sedam četvrtfinala (Adelaide, Rotterdam, Miami kao sretni gubitnik, St. Polten, Gstaad, Umag, Cincinnati). U 2002. godini, koju je okončao na 49. mjestu, drugom po broju asova (iza Australca Arthursa), Ivan upisuje dva polufinala (Rotterdam, Gstaad) i četiri četvrtfinala (Adelaide, Dubai, Umag, Tashkent) na ATP turnirima, te napokon uspijeva proći prvo kolo na jednom Grand Slam turniru. Stiže do trećeg kola Australian Opena, gdje gubi u pet setova od Waynea Ferreire u "dobivenom" meču.
